Grb Kikinde

Reportaže

Beležimo za Vas...

U Iđošu se vino i na kantar pilo

Datum: 16.02.2010.

 Kada su se iđoški momci, dobrovoljci ("dobrudžani" i "solunjani") kao i oni što su carskom voljom "narukovali" (mobilisani), vratili kući posle Velikog rata (Prvog svetskog rata), činilo se da će sve  lakše i bolje biti. Stadoše se Iđošani ponovo umnožavati i nove kuće praviti. I zaparloženi vinogradi behu okopani, od neupotrebe zarđalim motikama, koje brzo uglača i ucakli uspuntana i neobuzdana ledina. Zasađeni behu novi čokotovi.

Gotovo svako domaćinstvo, u vremenu između dva rata, imalo je vino. Ali malo je u kog domaćina novo vino stizalo staro. Sve bi bilo popijeno tokom godine. Kad potroše svoju robu Iđošani, pravac u Nakovo kod Švaba, gde je maliganskog provijanta uvek preticalo. Čak su i iz Vršca stizala nova, puna burad, da zagase žeđ ratom ispošćenih mladića.  

Hroničari nisu zabeležili kada se u ovim krajevima počela gajiti vinova loza. Prvi pravi zasad, što danas plantažom zovu, imali su Janoš Tinai i supruga mu Vilhelmina fon Jesenski, Poljakinja iz grofovske porodice na severozapadu Poljske, što je iz Pomeranije severni vetrovi u Banat dokovitlaše.

Od austrijskog cara Josifa Drugog, kupio je Janoš Tinai feud 1796. godine. Imanje, odnosno spahiluk, zahvatao je i Iđoš, naravno, sve sa Iđošanima. Mislio je ovaj plemić raznim poslovima da se bavi, ali  propade mu najpre liferovanje konja za rusku vojsku. Sadio je duvan, koji su Sajanci brali, nizali i sušili. I to ode dovraga, pa reši da zasadi vinograde. Podigao je, kažu hroničari, kompleks od 270 "lanaca" a Iđošani su se čudom čudili kako može to`lko da ga bude.

 To je trajalo koliko je trajalo, i bilo kako je bilo, a onda je iz Amerike stigla  vigogradska pošast, zvana filoksera. Mušica čija larva uništava koren čokota, pohara sve vinograde. I spahijske, i paorske. Nije tačno zabeleženo kada se pojavila, ali je, kako piše istoričar Dragoje-Rajo Kujović, katastrofalne posledice izazvala 1867. i 1870. godine. Svi vinogradi behu uništeni, a očajni domaćini morali su suve čokotove vaditi.

I opet Jovo-nanovo. Svrdlo i ašov u ruke, pa novu lozu u plodnu iđošku zemlju, nabreklu od lesa i mulja što su nekada Tisa i Zlatica valjale. I stigoše sorte otporne na ovu bolest. Narod ih je zvao: "otelo", "sosoroš", "petrovsko", "ilinsko", "volovsko oko", "novak", "voja", "francuzer"... Vinogradi behu otporni na filokseru, ali ne i na druge zarazne bolesti.

Prvi je špric-kantu i plavi kamen doneo u selo i upotrebio iđoški sveštenik Maksim-Maksa Jakšić, rođeni brat pesnika i slikara Đure Jakšića. U maju 1861. rukopoložen je za đakona i postao sveštenik u Iđošu. Ubrzo je stekao poverenje meštana i dobar glas se o njemu  širio. Hroničari su zabeležili da je oko 1870. godine upotrebio plavi kamen, "plavetno", kako su ga Iđošani nazvali. NJegovi parohijani u početku sa zazorom gledahu u novotariju, ali su ubrzo uvideli da vinograd popa Makse ne oboleva i najbolje rađa. U Iđošu se Maksim Jakšić i upokojio, gospodnje 1898. godine. Grob i spomenik su mu i dan-danas, na iđoškom groblju.

Toliko o istoriji, da se mi vratimo neozbiljnijem i za vino priličnijem divanu. Mokrinčani su pili "na sat", a Iđošani - "na kantar", odnosno "na kilo". Neverovatno, ali istinito! Ko ima novaca, a pije mu se (kome se pije, uvek se za to nađu pare), pre nego što uđe u podrum, stane va vagu, pa mu izmere i zateftere težinu. Uđe u podrum. Pije. I kada mu je dosta, ponovo stane na kantar. Plati razliku u težini, nakon izlaska iz podruma. Nekima su "udarali crtu", pa im naplate kasnije, uz kamatu, naravno.

 A neki Bakan, kako ga zvahu, namagarčio podrumare. Pre nego što je, nakon boravka u podrumu, ponovo stao na vagu, dobro se "olakšao". Kantar je pokazao da je "kalirao" odnosno da je lakši izašao nego što je ušao u podrum, pa su morali da mu doplate razliku u težini posle podrumskog tretmana.

Ima još jedna. Bio neki Pera, podrumski beležnik, što je crte na tablu kredom mušterijama-dužnicima upisivao. Kako je bio niskog rasta, tabla beše niže postavljena. A vinopije, kako koje pored table sa reckama prođu, kobajagi se zanesu, te ramenom očešu i izbrišu crte. Posle siroti Pera ne može dug da naplati, pa dođe do pičvajza.

Nekada bilo, sad se pominjalo! Sređom, u Iđošu ima onih kojim je stalo do vinograda i dobrog vina. Gotovo svi iđoški vinogradari učlanjeni su u Udruženje vinara i vinogradara "Šasla", osnovano 2001. godine. "Šasla" je, inače, vrsta vinove loze poreklom iz Male Azije. Najpre je stigla u Francusku, a odatle se raširila po Evropi i dospela i na iđoško vinogorje.

Kako veli sekretar udruženja Milenko Šogorov, udruženje broji nešto preko 50 članova, a na rudinama oko Iđoša ima oko 20 hektara vinograda. Nekada, 60-ih godina prošloga veka, loze je bilo na preko 60 hektara. Ipak, u poslednje vreme ima mladih ljudi koji se vraćaju vinogradima, te Šogorov sa zadovoljstvom i ponosom veli kako su u poslednje dve godine mladi kalemovi na zasađeni na nova dva i po hektara.

 Iđošani vole klasične, autohtone sorte, poput "šasle", crvene i bele "mašarke", pomenutog "francuzera", "muskata", ali sve je više zasada "šardonea", "kaberne sovinjona", "frankovke", italijanskog i rajnskog "rizlinga", "sovinjona blan"...

Iđoški vinogradari i vinari na dobrom su putu da svoje udruženje, a i selo proslave i postave na, kako bismo rekli, vinsku kartu Srbije. Tome mnogo doprinosi manifestacija "Dani loze, grožđa i vina" koju su već 10 puta organizovali, a čiji je vrhnnac 14. februara, na Svetog Trifuna. Tako je bilo i u nedelju. Vinogradi su osveštani, počelo je simbolično orezivanje, ocenjena su najbolja vina. Međutim, da bi iđoški vinari postali čuveni i još više proneli slavu sela, moraju  da povećaju proizvodnju sa sadašnjih 25.000 do 30.000, na barem 70.000 litara godišnje. I da ne popiju sve do Đurđevdana. Da ne bi, naopako bilo, išli u Mokrin, ili u dućan.

     

 

Pregledajte sve tekstove iz rubrike